Benjamin Fulford: Zašto buduća Agencija za
planiranje
1. veljače 2015
Kad sam prvi put došao
u Japan 1980. godine bio sam zadivljen vidjevši kako ribe plivaju u rijekama u
centru Tokija. Japan je 1980-tih bio po mnogim standardima najnaprednija nacija
na Zemlji. Od 1985. godine, nakon desetljeća pjenušavog gospodarskog rasta,
imali su najviši prihod po stanovniku na Zemlji, najniži jaz između bogatih i
siromašnih u bilo kojoj razvijenoj zemlji i vrlo zdravo prirodno okruženje. Oni
su također bili najveća vjerovnička nacija na Zemlji, isporučujući automobile,
elektroniku i druga dobra ostatku planeta često u zamjenu za zadužnice.
Jedan od razloga zašto sam odlučio otići na
sveučilište u Japanu bio je da proučim sustav koji je napravio da ovo čudo bude
moguće. Evo kako je to funkcioniralo. Japanska vlada bila je upravljana kombinacijom
visoko talentiranih birokrata, industrijalaca i političara s dubokim korijenima
u njihovim lokalnim jedinicama. Oni su presjedali sustavom koji je bio
kombinacija centralnog planiranja, slobodnog tržišnog kapitalizma i
socijalizma.
Na vrhu sustava bila je organizacija poznata
kao Agencija za ekonomsko planiranje (Economic Planning Agency). Bila je
upravljana grupom od oko 30 članova birokratske, industrijske, akademske i
političke vladajuće elite. Oni bi izlazili s 5-godišnjim planom za zemlju.
Političari bi detaljno objasnili ono što birači žele. Birokrati bi objasnili
točno koliko je novca bilo na raspolaganju da realno zadovolje njihove želje.
Industrijalci bi objasnili što bi bilo profitabilno za napraviti da bi
doprinijelo planu. Zemlja kao cjelina također je imala misiju: preteći i
nadmašiti Zapad.
Sustav nije bio poput staljinističkog
centraliziranog planiranja gospodarstva, gdje su čak takve stvari kao što je
količina paste za zube bile planirane, jer su bile planirane po sili tržišta.
Plan bi, na primjer, pozvao za udvostručenje
količine cesta, kanalizacije i lučkih postrojenja za razdoblje od 5 godina, te
bi izdvojio novac za to. Međutim, bilo je privatnih tvrtki koje bi dale ponude
za stvarni posao. Nadalje tvrtke su bile slobodne da obavljaju vlastite
samostalne aktivnosti, bez obzira na veći plan.
Jedine zemlje koje imaju tako dobar sustav kao
stari japanski sustav bile su skandinavske zemlje, Njemačka i Kanada.
U 1985. godini američka vlada je krenula da
uništi ovaj sustav onim što mogu samo opisati kao ljubomoru i strah od
preuzimanja. Georg Bush stariji, zatim potpredsjednik, naredili su Japanu da
napusti ovaj sustav i da predaju kontrolu gospodarstva američkoj oligarhiji
(gangsterima). Kad su Japanci odbili, amerikanci su oborili let 123 Japan
Airlinesa 12. kolovoza 1985. godine. 22. rujna 1985. Japan je potpisao Plaza
Sporazum koji je označio početak sustavnog uništavanja japanskog gospodarskog
sustava. Od tada, japansko gospodarstvo je opljačkano u iznosu od oko 5 stotina
milijardi dolara od strane američkih i europskih gangstera oligarha.
Sustav koji je stvorio japansko čudo nije
nipošto savršen. Jedan nedostatak je bio sustav prisilnog ranog umirovljenja
slabije plaćenih birokrata. To je značilo da birokrati, umjesto razmišljanja o
većem dobru za svoju zemlju, imali su interes biti naklonjeni tvrtkama koje su
zauzvrat osiguravale lakša radna mjesta nakon ranijeg umirovljenja. Drugi
problem je bio sustav stalnog zaposlenja. Dok je ovo stvorilo lojalnost
zaposlenika tvrtki, to je također feudalni sustav koji je gotovo onemogućio
ljudima da promijene posao. Politički sustav je bio isto tako radikalno
pristran u korist ruralnih građana a protiv gradskih stanovnika.
Singapur, do danas, ima bolji sustav, u kojem
birokrati nisu prisiljeni ranije otići u mirovinu i plaćeni su onoliko kao i
njihovi kolege u privatnom sektoru. Zato Singapur održava rast sve do danas.
U svakom slučaju, Kinez Deng Xiaoping pomno je
proučio japanski i singapurski sustav i usvojio ih u Kini. To je jedan od
glavnih razloga za dugi kineski ekonomski bum.
Zapad bi dobro učinio da napravi vlastitu,
poboljšanu verziju sustava. To je razlog zašto predlažem stvaranje buduće
Agencije za planiranje. To se razlikuje od Društva bijelog zmaja, koje čvrsto
insistira na okončanju siromaštva, zaustavljanju uništavanja okoliša i širenje
zemaljskog života u svemiru. Ovo je jednostavno moj osobni prijedlog, na
temelju 30 godina iskustva kao geopolitički novinar.
Buduća Agencija za planiranje koju sam
predložio imala bi početno financiranje od 7 stotina milijardi dolara. To je
novčani iznos koji su Japanci legitimno zaradili od Drugog svjetskog rata.
Zarada se temelji na automobilima, elektronici i drugim stvarnim stvarima
poslanim ostatku svijeta. To je drugačije od pažljivog gomilanja zlata u
špiljama tijekom tisućljeća od strane azijskih dinastičkih obitelji ili
fantastičnih brojeva u kompjuterima zapadnih bankara. To se temelji na stvarnoj
proizvodnji.
Buduća Agencija za planiranje bi postojala u
harmoniji s postojećim institucijama, a ne da ih zamijeni. Ona bi zaposlila
neke od najboljih mozgova iz cijelog svijeta na polju vlade, biznisa, akademije
itd. Njihov posao bi bio da studiraju i ostvare želje ljudi planeta, kako su
izražene putem interneta i anketama mišljenja.
Evo nekoliko mogućih primjera što bi takva
agencija mogla postići. Prvo, ona bi trebala prihvatiti ponude i planove za
masivnu kampanju da se pustinje ozelene. Mnogim konkurentnim planovima bilo bi
dopušteno da idu naprijed i oni koji bi uspjeli bili bi kopirani i poboljšani.
Takav napor bi udvostručio količinu zemljišta sada dostupnih za agrikulturu i
rezervate prirode.
U slučaju oceana, Agencija može unajmiti ratnu
mornaricu svijeta da se zaustavi neodrživi prekomjerni ulov ribe koji uništava
eko sustave oceana. U roku od 5 godina bilo bi moguće povećati količinu ribe 10
puta. Hranjenjem oceana s hranjivim tvarima može se omogućiti daljnje povećanje
od 100 puta.
Još jedan projekt koji bi mogao nadzirati da
se osigura svakom djetetu na Zemlji je da je dobro hranjeno i dobro obrazovano.
Ljudski mozak je najneiskorišteniji resurs na planetu. Dopuštajući svim mladim
umovima da ostvare svoj puni potencijal oslobodili bi čuda koja ne možemo čak ni
zamisliti u sadašnjosti.
Ovo su samo ideje koje bi značile da se
formira polazna točka za raspravu o tome kakav bi sustav mogli stvoriti kako bi
nam omogućio da uspješno plovimo u budućnost. To nije konačni plan. Niti je to
plan za jednu svjetsku vladu. Mnoge konkurentske korporacije, vlade,
dobrotvorne organizacije, zaklade, itd mogle bi sve raditi u harmoniji s
budućom Agencijom za planiranje.
U svakom slučaju pogledajmo na ono što mi sada
imamo na Zapadu. Sustav nesputanog kapitalizma koji se temelji na
"profitu", što je lijep način da se kaže ljudskoj pohlepi. To je
stvorilo crnu rupu koja usisava sve svjetske resurse i bogatstvo u ruke malene,
grabežljive elite. Oni troše svjetsku štednju na vojno industrijski kompleks
kako bi sačuvali svoju moć.
Izvor:
No comments:
Post a Comment